Opet me dugo nije bilo na blogu. Nekako, kad čovjek korača prema godinama kad misli da je najpametniji i najzreliji (a to uvijek misli), ulijeni se. Nije me bilo jer sam bio društveno aktivan i koristan. Možete misliti...
No, nekoliko stvari želim prokomentirati, i ne mogu se suzdržati. Pa, krenimo...


1.   Gospodin Z. M. (podaci poznati redakciji):

Navijač, kako kaže, od obitelji mu dražeg Dinama, punio je naslovne rupe svih medija koje dosad još nije napunio. Buni se, kaže, jer najveću rupu još nije popunio - temelj svojeg nebodera koji nas treba podsjećati na neostvareni američki san. Da ne duljim više, kroz nekoliko emisija je dotični gospodin otvorio vatru na novinare i njihove prehrambene, higijenske i ine navike. Kaže, dok ulje u kosi mu daje predivan sjaj, da nisu dovoljno školovani da rade taj posao i da su regrutirani iz redova kafića oko studenskh domova.

U redu, da ne duljim, školovani Z. M. dolazi u emisiju "Nightmare Stage", dotičnog Ž. M. (ne znam ima li redakcija muda da sazna podatke), i biva suprostavljen svakojakim pitanjima.

Ž. M.   "U koju ste gimanziju išli?"
Z. M.   "U treću, a onda u MIOC, tek se otvorio."
Ž. M.   "A, onda ste učili latinski ili grčki?"
Z. M.   "Latinski."
Ž. M.    "Znate li što znači per aspera ad astra?"
Z. M.    "Ne."

Ovdje svaki suvisliji razgovor sa strane, već vidno uzrujanog, Ž. M. prestaje. Počinje paljba na seoski nogomet, na suce, gamad, navijače, stoku, na klasičan "malnarovski" način.

Narodnjaci? Bože, gdje ja to živim, pita se pisac. Ma ode sve u kurac...


2.   Koncert grupe Leb i sol:

Narodnjaci? Bože gdje ja to živim, pita se pisac. Takvo savršenstvo na pravi narodni ritam: jen dva tri, jen dva, jen dva, jen dva tri, jen dva, jen dva... Kad dotični sastav krene svirati narodnjake, onda je svemu kraj. Ode sve u kurac...
Ne bih o ovome pisao da večeras na dalekovidnici nisam vidio emisiji dotičnog D. L. (na HTV-u valjda znaju s kim imaju posla, nema tu zajebancije), i puste filmiće sa nekih čudnih narodnjačkih zabava. Nakon toga, maleni intervju autora zanimljive priče s djecom od petog do osmog razreda osnovne škole.

autor:    "Znaš li tko pjeva narodnjake?"
dijete:   "Mile Kitić."
autor:    "Znaš li koju pjesmu?"
dijete:   "Znam. Šampanjac."
autor:    "Znaš li što je šampanjac?"
dijete:   "Ne."

Ovdje svaki razgovor prestaje. Jednostavnim iskrenim nijekanjem (svaka sličnost s dotičnim gospodinom Z. M. iz prethodnog odlomka je više slučajna, nego namjerna) sve postaje jasno i poprima nekakve obrise.

Gdje ja to živim? Na Balkanu, gdje jedino što vrijedi je kad Vlatko s ekipom zasvira. Pa nek ide sve u kurac...


3.   The Grand Final...

Moja orijentacija je sasvim heteroseksualna, i smatram se normalnim u pogledu pameti, ljepote i svjetonazora. Nisam ni lijevi ni desni, već svoj. Mojih par redovnih čitatelja, kojima zahvaljujem ovom zgodom, mogli su pratiti moje (ne)avanture i (ne)uspjehe sa ženama, nisam se toga sramio.
Odlučio sam tome stati malo na kraj, i izašao sam u život, u noćni izlazak. Alkohol u krvi - OK, tetrahidrokanabinol - OK (ne mogu van samo tako, ubio me kapitalizam), volja - OK, novaca - nemam. I idem s frendom, kao u grad. I idemo do lokala u centru. Mislim, imam 20 kn za jednu pivu, bit će dosta. Dolazimo pred dotični lokal, i tamo gdje je nekad stajao lokal, ispred stoji tristotinjak ljudi. Na moj upit što je to, odgovor je da je to normalno, i da to već traje dosta dugo. Prava promenada, tek punoljetnih brucoša punih istih kemijskih spojeva kao i ja. Ulazim u razgovor s jednom poznanicom od frenda:

ja:       "Znaš li ti što je ovdje bilo prije šest, sedam godina?"
ona:   "Pa isto što i dosad. Lokal."
ja:      "Nekad sam ovdje znao doći s ekipom na cugu. I znaš što mi se dogodilo?"
ona:   "Ne znam, reci."
ja:      "Tad je došao moj poznanik, koji ima godina koliko ja sad, i hladno mi daje trave za dvije                     pljuge."
ona:   "Ne seri, bez nostalgije."
ja:      "Jel' mi vjeruješ?"
ona:    "Ne."

I tu je prestao svaki razgovor. Ili sam se ja promijenio, ili je ovaj svijet stvarno otišao kvragu. Poslije sam otišao i još neki klub, kojeg prije šest, sedam godina nije ni bilo. I opet ništa.

Narodnjaci? Da ih slušam, da sam tamo, možda bi mi neka i dala.
Možda bih vjerovao dotičnom Z. M.
Ovako ću prije zavšiti kod Ž. M. s divnim ljudima. Životnim ljudima. Možda sve onda dobije smisao...


Srdačno vaš,

The Anarchist

Gledajući iz daljine konture na sceni, padaju mi na pamet vodene boje.
Umazane ruke brzo se speru...

B. Štulić

Hej djevojčice ne ljuti se na me...
Da sam zbilja frajer, rekao bih ti baby...

Tako je nekad pjevao najveći pjesnik ovih prostora. Da sam zbilja frajer, bio bih na naslovnici. Da sam zbilja frajer, ne bih pisao blog. Uvaljao bih stariju maljoljetnicu, i zaboravio na vas, na moje prijatelje...
Previše se toga nakupilo u meni... Iluzionist ovih prostora, govor u meni ne prestaje... Iluzija, to je samo čista realnost...

Djevojčice, ne ljuti se na me...
Da sam zbilja frajer, rekao bih ti baby...

Kako je moguće da se zaista sve loše uspije dogoditi  vrlo kratkom roku, upravo meni. Koliko ste se puta uspjeli naći u takvoj situaciji? Vjerojatno previše puta. Anarhizam nije divan i krasan... Kako god se nama činilo...

Učinio sam nevjerojatnu glupost jednog od proteklih tjedana.
Ovako počinje...

Tri godine sam sam. U potpunosti sam i u  svakom fiziološkom i psihološkom pogledu (naravno, što se ljepšeg spola tiče, op.a.). Nakon glupog radnog dana, u lokalu kod lokalnog gazde, pojavile su se žene. Nevjerojatno čudno, ali pojavile su se - žene. Čudo samo za sebe. Lokalni gazda lokala, napalio se totalno. Navaljuje, vodi nas kući na večeru. Djevojke pristale, nema frke. Što ja radim nakon tri godine apstinenencije? Nisam toliko gladan, kažem.

Nisam toliko gladan...

Zar treba pojašnjavati da bi apstinencija prestala, i da bi fiziološki nivo fluida u krvi i mozgu došao na potrebnu razinu? Zar treba reći da bih konačno bio - (da oprostite dame) dojeban?

Totalni suicid. Lokalni konobar lokala me davi još i danas jer je mogao "srediti" dvije muhe odjednom (barem tako misli). Ali ja nisam toliko gladan...

Nisam gladan za slavom.

Nisam gladan za ničim. Osim za pravdom, iskrenosti i poštenjem. Ako je to grijeh, kriv sam. Debelo sam kriv, vješajte me nasred bilo koje trga.

Nisam toliko kriv, ne prodajem se nikome. Teško je živjeti sam sa svojom boli...

Hej djevojčice, ne ljuti se na me...
Da sam zbilja frajer, rekao bih ti baby...

Srdačno Vaš,

The Anarchist

Ne mogu zaspati. Nije prvi put, ali večeras sam nekako sasvim drugačije raspoložen. Čitam malo blogove svojih kolega, i većinom se slažem. Možda je i to posvemašno slaganje sa svime i razlog da pišem zaista rijetko.

Razočarale su me mnoge stvari koje su se zadnjih dana događale oko bloga općenito. Ne samo anarhist na naslovnici prije mjesec ili više dana, već i ovo što se zbiva sa kolegom koji je prvi imao blog na indexu. Dragi Denis, čitao sam te zaista (i čitam i dalje, op. a), i volio tvoje tekstove, ali smeta me reklama.

Reklama je ubojica našeg društva. Sve se može prodati kroz reklamu. Kroz TV, novine, net, i blog naravno. No, jesmo li mi anarhistično oprijedjeljeni (barem načelno) uopće svjesni zašto, kako i kome pišemo? Sebi? Pa, imamo vlastite bilježnice samo za nas. Stare dnevnike. Želimo li da nas čitaju uopće?

Opet catch 22. Ako ne pišeš javno, tvojeg glasa nema. Ako se pojaviš, tvoj glas postaje reklama. Anarhizam prelazi u kapitalizam najgoreg oblika...

Bojim se da ovdje i nema mnogo spasa. Dinamička fluktuacija ova dva sustava je vječna, samo je pitanje kako se zovu. Anarhizam - kapitalizam, jing - jang, Castro - Bush, lijevo - desno, pjesma - proza. Uvijek postoje (barem) dvije krajnosti. Između ekstrema, kako je govorio stari Johnny...

Nikad se nisam divio Slovencima. Ali oni imaju jedan jezični trik, koji možda sve rješava. Kod njih postoji jednina, množina i - dvojina. Dvije stvari postaju jedna, od fonetskog do bilo kakvog, sociološko psihološkog značenja. Strašan trik.

Jesmo li u službi riječi, pojmova, ideja? Postoje li samo dva puta ili više njih? Postoji li trojina, n-nina? Postoji li anarhizam kao takav?

Nekako se bojim, moji prijatelji, da smo u službi njihovog visočanstva: riječi, pojmova, slika, zvuka, mirisa. Nema sustava, samo osjećaj...

Možda lakše usnijem, kad sam barem malo istresao dušu.

Javim se.

Srdačno,

Vaš Anarchist

Dragi prijatelji,

večeras sam se odlučio vratiti. Dobio sam pohvalu jednog uglednog člana, kojem sad zahvaljujem, i to mi je bio možda jedini razlog da se vratim.

Gdje sam bio? Bolje da ne znate.

Gdje ste vi bili večeras?  Je li bitno? Ako je, kome je bitno?

Teška su to pitanja, koja ponekad dobivaju vrlo humoristične odgovore. Tako je bilo i večeras.

Naime, ugledni sam član ovog društva, kojeg zazirem od dana kad se kapitalistički sustav našao na takvom stupnju razvoja, da ga je ubio - novac. Nema užitaka... One putene predanosti životu, i načinu na kojeg ga vi doživljavate.

Tako je i večeras. Isti ljudi. Novac kao odrednica života i misli. Uzaludno sam mislio da dok me nije bilo, da se nešto promijenilo. Čak se i neki anarhist pojavio na naslovnici. Lažna nada.

Nije nekad i novac što mijenja stvari. Izdan sam sa strane dotičnog pisca vlastith misli i to me jako rastužuje. Ne mogu se ljutiti, nisam takav čovjek.

Ali, nisam čovjek koji njemu može išta reći - ja sam anonimac na blogu.

Ali slijedi upozorenje - anarhija se ne predaje ni ne prodaje na naslovnici. Prijatelju, razočaran sam ako tako shvaćaš sustav našeg razmišljanja. Jako razočaran.

Nadam se da nećemo više prostituirati anarhiju.

Srdačno vaš,

The Anarchist

P.S.   Svaka slučajnost sa stvarnim osobama ili situacijama je potpuno slučajna. Autor preuzima odgovornost za moguće počinjeno kažnjivo djelo.

Otkad mi je rating bloga ispod 1000, odlučio sam se javiti. Nije da patim za nekim brojevima, ali te okrugle znamenke te ipak nekako natjeraju na akciju.

Htio sam ostati potpuno po strani, ali ne mogu ne prokomentirati posljednje događaje u našem nogometu, transferima i konačno - našem mentalitetu.

Svi, ali ama baš svi, znaju da je dotični N. K. (22) konačno promijenio sredinu, i otišao put kišne Engleske. Moram priznati da mi je neobično drago da je to konačno gotovo, i da više tog kulturnog i finog momka neće povlačiti po svim novinama, televizijama, birtijama, poslovima. Uopće - svim medijima.

Pokušavam zamisliti što bih ja napravio u sličnoj situaciji. Naravno, ili nažalost (kako se uzme), nisam nogometaš pa situacija nije identična, ali je definitivno analogna.

Ja bih sve poslao gdje im je mjesto. Lako je govoriti kad si stariji, ali kad imaš dvadesetak godina, to je teško. I zato to razumijem. Niti kriv niti dužan, postaneš meta cijele nacije. Ali ne zato što nešto ne znaš, već što nešto znaš. To je trik.

Ovdje je bolje ne znati ništa, nego znati išta. Što manje znaš, to si pametniji. Nevjerojatan sindrom Balkana, koji mi se toliko gadi da je to neopisivo.

Što dalje, to bolje... Ovaj kraj je kraj genijalaca (imali smo Teslu, dva Nobelovca itd.) ali i kraj beskrajno velikih idiota koji su u stanju izazvati prvi svjetski rat. Potaknuti drugi. Ako treba i treći... Ma sjebat ćemo sve do kraja...

Nitko nije pametniji od balkanskih krvnika i idiota koji sve znaju. I igrati nogomet bolje od Maradone. I skijati bolje od Kostelićke. Stvoriti jače magnetsko polje od Tesle. Shvatiti fundamentalne znanstvene vrijednosti (pitanje je audijenciji je li zna tko je bio Ruđer Bošković?)

Kretenska država, nema što...

Ja ne priznajem granice, anarhist sam. Ali mislim da Balkan treba zatvoriti i izolirati. Tko može neka pobjegne što dalje, a vi idioti se pobijte. Pa se vidimo za 50 godina...

Bravo Niko i sretno.

Sretno svima koji odluče napraviti taj veliki korak u životu da ne istrunu u ovom truležu.

Kako je rekao jedan pjesnik:

Balkanski tango uvijek završi na trotoaru...
Đavo je kredom upisao bod...

Idem pokušati probaviti ovo nejestivo štivo koje sam čitao godinama, i pokušati se probuditi negdje drugdje.

Srdačan pozdrav,

Vaš Anarchist

Na početku svakog bloga treba i nužno je napisati nešto pametno. Dva su razloga: jedan je da oni koji prate tvoj blog (ako ih ima, zahvaljujem) svrate da s njima podijeliš svoje ideje, frustracije i slično. Drugi, sasvim pragmatičan razlog, je taj da oni koji ne prate tvoj blog - odustanu od njega.

Upravo takva frustracija, kojoj sam bio podložan ovih tjedana, me pratila u stopu. Godišnjeg odmora nisam imao, već me kapitalistički ustroj bacio u okove čistog ludila. Takve glupe poslove više nikad neću prihvaćati, makar ne imao za pivu ili pljugu. Nikad. Moja savjest mora biti čista, i novac me nikada ne smije voditi u životu. Srećom, inače se bavim takvim poslom u kojem me vodi nešto sasvim drugo, i zahvalan sam na tome.

Ljeto je gotovo, i na tomu sam zahvalan. Srećom, mogao sam se malo opuštati uz pokoji dim zelenila pa i je to prošlo.

Napokon sam se vratio, i ovih dana ću pokušati sažeti što mi se sve događalo.

Dotad, uživajte u Seinfeldu.

Serenity now...

Vaš Anarchist

Nitko živ nije glasao na moju anketu. Nitko. Pitanje je toliko besmisleno i glupo postavljeno, da niti ja na njega ne bih odgovarao da ga vidim na nekom blogu, zaista.

No, što je moć Interneta? Da sam kojim slučajem postavio neko drugo pitanje, koje bi zagolicalo maštu mlađih korisnika binarnog komuniciranja, vjerujem da bi posjeta bila veća. Da sam kojim slučajem postavio slike nekih zgođušnih sponzoruša, ili glumica po naški, vjerujem da bi blog bio i posjećeniji.

Ovo je samo jedan mali prikaz moći Bloga. No što je Blog u ovom svijetu danas, i koliku zapravo moć ima Internet, ili mediji općenito?

Odgovor je strašan. Zapanjujuć. Okrenite CNN i gledajte lešinare koji svaki čas traže neku pizdariju da bi bila Breaking News. Nevjerojatno je koliko to utječe na društvo. Stvara ratove, krize, paniku. Od panike ti ljudi koji nam serviraju strašne novosti žive i zarađuju.

Ti ljudi vole katastrofe. Nekad su pjesnici s ovih prostora govorili da ljudi vole katastrofe i da ih to zbližuje. No, ovo je prevršilo sve moguće granice dobrog ukusa...

Internet i globalizacija su, u jednom segmentu, vrlo lijepe stvari. No hoće li nas uništiti? Hoćemo li postati samo brojkice kojima se broje posjete i komentari? I diže rating?!

A to je samo naš Blog. Pokušajte samo zamisliti što se sve zaista događa u ovom svijetu. I nemojte slučajno pasti s nebodera goli na glavu u stilu leptira, jer će već neki medij to dostojno popratiti.

U svemu treba uživati s mjerom...

Srdačno,

The Anarchist

Zaista je nevjerojatno što psiha učini od čovjeka. Svi ljudi, naime, trebaju odmor. Međutim, strašna je ironija da odmor može biti iznimno čudan i drugačiji kod svakog pojedinca...

Mislim da moje bivstvo i bivanje na ovoj planeti je zaista drugačije od ostalih primjeraka iste vrste. Posao koji radim zahtijeva konstantan rad, trajno premišljanje i snivanje o poslovnom uspjehu. Jasno, to ne ide tako stalno, čovjeku treba godišnji odmor. Sudeći po mojim blogovima ranije, lako je zaključiti da meni treba poduži godišnji odmor. Nadam se ipak ne u nekoj od zdravstvenih ustanova na zapadu grada...

I tako, sasvim iznenada, za vrijeme trajanja mog godišnjeg odmora, dobio sam honoraran posao. Detalji su apsolutno nebitni o samom poslu, ali posljedice su neopisive. Naime, tek sad sam otišao na godišnji odmor...

To je posao koji ne zahtijeva nikakav inelektualan napor. Radiš što ti drugi kažu, bez imalo razmišljanja. Ne moraš zbrojiti dva i dva, uopće te nije briga zašto (namjerno naglašavam zašto) radiš taj posao. Nije toliko bitan ni novac. No mozak je dobio toliko vremena, barem osam sati, potpuno zasluženog odmora... Ne bih mijenjao taj jedan jedini radni dan za mjesec dana brčkanja u nekoj jadranskoj uvali. Nipošto...

Za taj posao ne treba nikakva škola. I tu je cijela ironija. Zbog čega se školujem toliko dugo? Zbog čega radim posao koji zahtijeva napor? Zašto jednostavno ne prekinem sa svojim pravim poslom i krenem putem bezbrižnog skupljanja kuna?

Odgovor je jednostavan. Kapitalizam je jednostavno, nažalost, ušao u sve pore našeg društva, tako da i deklarativni anarhisti jednostavno ne mogu bez njega. Ubio je svaku strast za radom. Ostavio je samo obavezu za radom. Bilo kakvim radom...

Isključite mozak i radite. Skupljajte lovu za tog koji vam je taj posao dao, i ne mislite. Ne smijete i nemate što misliti. To je potpuno zabranjeno...

Savršeni godišnji odmor. Nevjerojatno ironično, zar ne?

Srdačno,

The Anarchist

Dan kao i svaki drugi. Buljeći u bespuća FS 2004, brojim sate do slijetanja. Nevjerojatno dosadno, ali ipak zanimljivije od Columba i Mućki po stoti put. Očekujem večer.

"Dobro veče", reče glas u slušalici. Idemo?
Kao i svaki put, potvrdih. Normalno.

Znate onaj osjećaj kad znate da će vam bar vaša birtija raditi?
Znate. E, večeras se to meni nije dogodilo. Umjesto ispijanja hladnih gemišta, odabranih od gazde, završio sam u mjestu okruženom čudnim staklom i bezbroj televizora sa stranicama teletexta.

"Idemo odavde?", reče glas sa slušalice. Idemo, rekoh bez ustezanja.

Došli smo u maleni stan na pljugicu. Naravno, ne mislim prosto, ipak sam odrastao zreo čovjek. Smotali smo nešto, i gazda predloži "home made" hamburger za razliku od sranja s dostave koje non stop žderem.

Pomislio sam da je ovo moja večer. Barem dobra klopa.

"Trebaju nam lepinje", reče gazda, i ja kao najmlađi zaletjeh se u pekaru. Znate onaj osjećaj kad mislite da će sve proći po planu? Znate. Večeras se to nije dogodilo.

"Imam jednu lepinju i jedan sezam. To je to." Hladno odbrusi pekarica.

I jeo sam hamburger iz malog sezama, vrhunski, a lepinje nisam probao. Bio sam tako blizu, a tako daleko.

Mnogo sam puta probao, pa stao. Previše puta u životu. Definitivno se moram opustiti.

Prava večera kod Tiffany-a, svakako...

Srdačno vaš,

The Anarchist

Eto, vratio sam se na blog. Moram priznati da sam pomalo i lijen, jer pišem jednom tjedno. Nisam niti sam toga svjestan, ali datumi na kalendarčiću sa strane to neumitno pokazuju.

Gdje sam bio, što sam radio? Iskreno, do četvrtka još nekako i znam, ali poslije...

Četvrtak. Dan prvi.

"Idemo?", pita glas s mobitelske žice. Idemo. I opet pljugica za pljugicom, nivo THC-a je poprimio nekakav konstatan nivo. Neki dokumentarac, program drugi, i tako to... Stigao sam kući, i pokušao napisati blog. No, nisam htio svijetu pokazivati koliko sam ubijen u obliku nekih pjesmica...

Petak. Dan drugi.

"Idemo?", isti glas s mobitelske žice. Stara ekipa s faksa. Pivica, dvije, tri. Bundek. Kakvo mjestašce. Nedostajalo mi je malo tetrahidrokanabinola (THC-a, op. a.), da doživljaj bude potpun. Nema veze, nakon toga sam još pokoju popio, i zadovoljan (nažalost ne zadovoljen, opet), legao. Bez bloga.

Subota. Dan treći.

"Dolaziš?", pita glas s mobitela. Naravno. Pivica, i garaža je preseljena za tren. Još pokoja pivica. Pa THC, opet. Boćanje je nevjerojatan sport. Na grbavoj travi negdje u zapećku, imali smo dosta sreće i stari morski vukovi su nas jedva pobijedili.
Ribice, pa janjetina ispod peke. I totalni blackout kad sam išao kući. I opet sam provezao pokoji krug Zagrebom u divnom nam tramvaju.

I svi su se opet smijali. I gledali ubijenu budalu. Kao da se stalno to događa. Svi se smiju, ali ne znaju ni kome ni zašto se smiju...

Nedjelja. Dan četvrti.

Odmor.

Ponedjeljak. Dan peti.

Vjerujem da će večeras biti dobar film. Htio sam ga gledati još u kinu, ali vještica mi to nije dozvolila. Bolje da gledamo neke limunadice. I bolje, vjerojatno film ne bi ni shvatila. Ne zamjeram. Ni ja sebe ne shvaćam u potpunosti.

Izgubljen sam u prijevodu iz mašte u stvarnost... Bolje nego da ne mogu prevesti stvarnost u maštu. Tad bi mi život ovog užasnog zagrebačkog ljeta bio nepodnošljiv.

Srdačno vaš,

The Anarchist